Take me back to the night we met.

6

… and then I can tell myself, what the hell I'm supposed to do?

It's 2:11 am. I'm alone..

Osjećam se sama. Nakon dugo vremena. Opet. Potpuno sama.
Ne samo večeras. Ne samo sad.. nego.. sama. Eto.
Podijeljeni su mi osjećaji.
Jedan dio mene govori da zaslužujem to stanje, drugi dio se opire.

Traži njega.

A njega… nema.

Misli mi lude. Umišljam kao da nikad i nije bio tu.
Ponašam se kao da je svo vrijeme bio dio moje iluzije.
Kao da ga nikad nisam ni gledala u oči, ni dodirnula, poljubila, ni osjetila kako mu srce kuca..

Ništa..

Pogled mi skrene desno, i vidim da se uvukao u svaki dio sobe.
Svaki dio sentimentalnosti me drži čvrsto.. i čujem ga još uvijek u tišini kako mi šapuće da me voli…

Ali njega više nema..

Izgubila sam dosta ljudi u životu. Za neke sam zahvalna jer više nisu tu, za nekima još povremeno žalim.

Večeras sam dobila poruku od osobe kojoj nije bilo suđeno da ostane tu, ali nam se još uvijek ponekad misli jednostavno susretnu.

“Nadam se da si dobro, sretno, gdje god i s kim god da si.. čuvaj se.”

I to me sjebalo, jer ništa od toga više nisam…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *